POLICIJA – GDJE POČINJE NASILJE A PRESTAJE PRAVO

Panel I

POLICIJA – GDJE POČINJE NASILJE A PRESTAJE PRAVO

Panelisti u okviru prvog panela su bili Milan Malešević, advokat iz Banje Luke, Saša Leković, novinar i predavač istraživačkog novinarstva iz Hrvatske, Davor Dragičević, aktivista grupe „Pravda za Davida” i Danijal Hadžović, novinar i osnivač Liberalnog foruma.

U okviru početnog izlaganja Saše Lekovića mogla su se čuti razmišljanja da je demokratija najviši poznati stadijum razvijenosti društva ali da i u okviru nje postoji potreba za propisivanjem određenih pravila koja je potrebno poštovati kako se ne bi skrenulo u anarhiju. U tom pogledu identifikovano je nekoliko problema od kojih je posebno naglašeno nepostojanje jednakosti između prava i pravde, postojanje dobrih zakona koji se ne provode i postojanje mogućnosti da, pored legitimne direktne fizičke sile, država koristi i nelegitimnu indirektnu (psihičku) silu.

Uloga novinara je da istražuju slučajeve državnog nasilja ali i da djeluju preventivno i utiču na svijest ljudi koji nisu potpuno svjesni svih oblika represije. Novinari u svom radu treba da se fokusiraju na opšta načela a ne na to da li im se neko ili nešto sviđa ili ne. U tom kontekstu, Dejan Lučka je naveo stav Evropskog suda za ljudska prava u kome se kaže da su novinari pravi budni „psi čuvari” javnog interesa.

Milan Malešević je iznio stav baziran na praktičnom iskustvu, a u kome se kaže da policajci postupaju slijepo po naređenju, ne sagledavajući kritički posljedice svojih postupaka zbog čega je policijska uprava postala dio javne vlasti koji je najviše odrođen od naroda. Prilikom nezakonitog postupanja policije odgovornost je na svima, a najviše na nadređenima. Policajac ne bi smio izvršiti nezakonito naređenje ukoliko ne zatraži pismenu naredbu nadređenog, ali u praksi advokata Maleševića zabilježen je samo jedan takav slučaj. 

Davor Dragičević je, na pitanje da li je policija brana nasilju ili faktor represije, odgovorio da se u policiji, nenamjenskom selekcijom, pravi „hunta” spremna na sve. U postupanju prema članovima neformalne grupe „Pravda za Davida” policija je iz fizičkog nasilja prešla na psihičko i pravno nasilje, a da bi se takva praksa spriječila, potrebno je civilno kontrolno tijelo koje će istinski pratiti rad policije. U tom pogledu, situacija nije ništa bolja ni u Federaciji Bosne i Hercegovine, jer ni tamo policija ne radi svoj posao profesionalno, a tužilaštva u oba entiteta čekaju naredbe sa vrha kako bi započeli rad na nekim slučajevima. Ukoliko to naređenje izostane, tužilaštvo neće obaviti svoj zadatak. Zato je najbitnije da narod shvati da treba da traži svoja prava i da pokrene pitanje odgovornosti nosilaca javnih funkcija.

Dejan Lučka je postavio pitanje da li ljudi imaju povjerenje u represivne organe, tj. policiju, na šta je Danijal Hadžović odgovorio da povjerenje vjerovatno postoji u „malim” slučajevima ali da kod „velikih” slučajeva i afera tog povjerenja apsolutno nema. To nam govori da imamo porobljene institucije, od policije i pravosuđa preko školstva, zdravstva do raznih organizacija nevladinog i „vladinog” sektora, što nas navodi na zaključak da je i sam narod dijelom korumpiran jer, bez toga, ne bi bilo toliko pojedinaca koji slijepo rade po naređenju. 

Spomenuti su primjeri sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koji je predsjednika vladajuće političke partije oslovljavao sa „šefe” ili bivšeg predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog savjeta koji nakon smjene ekspresno biva postavljen za savjetnika člana Predsjedništva BiH. S tim u vezi, konstatovano je da je malo pojedinaca koji imaju nezavisan stav u partokratskom sistemu u kome je sve potčinjeno vlasti, koja je po modelu ista i u Banjoj Luci i u Sarajevu.

Slučajevi „Memić” i „Dragičević” su pokazali koliko su predstavnici vlasti osioni i bahati i koliko je vlast ogrezla u kriminal i vlastiti osjećaj moći. Da bi se to zaustavilo, potrebno je da svako ko se nađe u situaciji da učini neku nečasnu radnju, kaže „ne” i odbije takvo naređenje, ali takvih pojedinaca je malo jer se državni službenici lako „prodaju” za neku ličnu korist. 

Za završna razmatranja, panelistima je postavljeno pitanje da li vlast doživljava policiju kao produženu ruku svoje partijske vlasti. 

Milan Malešević se složio sa tom konstatacijom i naveo da u Republici Srpskoj policajci ne bi trebalo da budu članovi političkih partija, ali da je „prvi policajac” tj. ministar unutrašnjih poslova politička ličnost, član vladajuće partije i nekoliko njenih odbora.

Danijal Hadžović je rekao da je to apsolutno tačno i da je u svakom autokratskom sistemu policija jedan od ključnih stubova na kome počiva takav sistem. U državama u našoj regiji ključna funkcija je predsjednik vladajuće partije a ne predsjednik države, premijer i sl.

Saša Leković je istakao da u normalnim državama važe profesionalni standardi javne službe ali da kod nas to nije slučaj i da se nama ostvarila ona čuvena izreka da sve države imaju organizovani kriminal a da samo kod nas organizovani kriminal ima svoju državu.

Davor Dragičević je postavio pitanje iz naslova panela koje glasi „Gdje počinje nasilje a prestaje pravo” i sam odgovorio na njega riječima da je to, bez dileme, u MUP-u Republike Srpske na šta se nadovezao advokat Malešević riječima da su očekivanja od postupanja policije toliko snižena da je stav većine građana da je samo bitno da vas policija ne tuče, bez obzira da li su vam druga zagarantovana prava prekršena.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.